Mogu li nam teška iskustva pomoći da budemo bolji?

Mogu li nam teška iskustva pomoći da budemo bolji?

Trauma je riječ koja na grčkom označava ranu, a u današnje vrijeme njome označavamo ne samo tjelesne rane nego i psihičke posljedice iznimno teških iskustva. Kako se nositi s njima?

Mogu li nam posebno teška iskustva pomoći da budemo bolji?

Trauma je riječ koja na grčkom označava ranu, a u današnje vrijeme njome označavamo ne samo tjelesne rane nego i psihičke posljedice iznimno teških iskustva. Nije nam neobično da teška iskustva poput automobilskih nesreća, prirodnih katastrofa, tehnoloških katastrofa, ratova i tjelesnih ili napada mogu izazvati snažne posttraumatske reakcije koje mogu biti praćene tjelesnim bolestima, ovisnostima i psihičkim poremećajima poput depresije. Međutim, puno više iznenađuje da takva iskustva mogu rezultirati ne samo zarastanjem psihičkih rana i povratkom na dobro funkcioniranje poput onoga prije traumatskog iskustva nego i pozitivnim promjenama u našim vrijednostima i u našoj osobnosti. Takva psihička otpornost i sposobnost nošenja s teškim i kriznim situacijama, poput ove koje su nas snašle svjetskom pandemijom, pa i potresom, može nas potaknuti na promjene koje nazivamo osobnim rastom ili razvojem ličnosti.

Što određuje kako ćemo se nositi s teškim iskustvima?

Naše određene osobine (osjećaj samoučinkovitosti, ranija iskustva s krizama i traumama, motivacija, zdravstveni status) i osobine naše okoline (podrška obitelji, prijatelja, suradnika i zajednice) ali i događaja samo (ozbiljnost događaja, trajanje, je li ga doživljavaju mnogi ili samo mi) utječu na to kako ćemo procijeniti zahtjeve krize ili traume s kojom se suočavamo, kao i koje ćemo strategije odabrati da se s njima suočavamo.
Dvije najčešće skupine strategija su pristupanje krizi i njezino izbjegavanje. Prve se odnose na aktivno nošenje s krizom tako da pokušavamo riješiti probleme koje ona nosi (kupit ću zalihe, prati ću ruke, ostat ću kod kuće, nosit ću masku) ili da probamo reinterpretirati situaciju na pozitivniji način (premda ne smijem van lijepo mi je kod kuće, mogu riješiti zaostale kućne poslove, mogu raditi stvari s obitelji koje dugo  nisam, mogu usporiti brzi tempo života). Izbjegavajuće strategije odnose se na poricanje ozbiljnosti situacije ili postojanja krize (to nije ništa više od obične prehlade, u opasnosti su samo već bolesni ili stariji), ventiliranje emocija (očajavanje,  plakanje, neprekidan razgovor o krizi) , traženje nekih kratkoročnih zadovoljstava (prekomjerno pijenje, jedenje) ili zdvajanje da se ništa ne može napraviti (gotovi smo, izgubit ću školsku godinu, ionako će se svi zaraziti).

Kakve pozitivne promjene ljudi doživljavaju nakon teških iskustava i kriza?

Osim što teška iskustva dovode do teških i bolnih reakcija, straha, anksioznosti, tuge, osjećaja bespomoćnosti i ranjivosti kod mnogih ljudi protokom vremena i uz odgovarajuću podršku najbližih i stručnu podršku i podršku zajednice dolazi do uspješne prilagodbe i normalnog funkcioniranja, a procjenjuje se da gotovo 50 posto ljudi doživi barem neku pozitivnu promjenu nakon proživljenog kriznog iskustva.  Pozitivne promjene koje ljudi doživljavaju mogu se grupirati u tri skupine: u promjene u tome kako gledamo sami na sebe, kako gledamo na druge ljude i odnose s njima i na promjene u životnim vrijednostima i životnoj filozofiji.

Promjene u percepciji samoga sebe: Prvu vrstu pozitivnih promjena čine promjene koje opažamo u vlastitoj ličnosti, osobito one koje se odnose na povećano pouzdanje u vlastitu snagu i sposobnost nošenja s teškim iskustvima (Nikad nisam mislila da bih to mogla preživjeti, da bih mogla biti tako snažna). U tu se skupinu promjena ubraja i dolaženje do spoznaje da nismo neranjivi, nedodirljivi i da nismo sami sebi dovoljni (Mislila sam da se meni tako nešto ne može dogoditi, da se takve stvari događaju drugima koji nisu tako oprezni, dobri, pametni). Ove promjene osobito su važne kod ljudi koji su imali toliko jaku iluziju neranjivosti da su se ponašali na rizične i nezdrave načine (ne treba meni maska, ne mogu ja postati ovisan o alkoholu, ne mogu se ja razboljeti, mogu raditi bez odmora i spavanja).

Promjene u odnosima: Spoznaja o vlastitoj ranjivosti i doživljavanje teških iskustava može dovesti i do druge skupine pozitivnih promjena: do promjena u odnosima s drugim ljudima. Osobe koje su doživjele traumatska iskustva često postaju emocionalno ekspresivnije, lakše izražavaju vlastite osjećaje, prihvaćaju i traže pomoć i time dobivaju i veću podršku drugih (tek sad sam shvatio koliko ima divnih ljudi koji su spremni pomoći). Nadalje, često se primjećuje da kod osoba koje su doživjele izrazito teška iskustva i krize raste suosjećanje za druge (sad lakše razumijem kako je ljudima kad nekog izgube), povećava se osjetljivost za osjećaje i potrebe drugih ljudi, te se one često više trude unaprijediti svoje odnose s važnim osobama (češće ću zvati, posjećivati, odvojiti vrijeme za svoje najmilije ili svoje prijatelje, neću dozvoliti da me posao u tome spriječi).
Promjene u vrijednostima: Naposljetku, teška iskustva i krize mogu rezultirati u promjenama u životnoj filozofiji pojedinca koji počinje više cijeniti vlastito postojanje i ljepotu života (tek sada shvaćam kako je život lijep i vrijedan), mijenja redoslijed životnih prioriteta i shvaća kako i male stvari ili nematerijalne stvari mogu biti važne, ojačava duhovnu ili religijsku komponentu života koja mu nudi objašnjenja o smislu vlastitog života i patnje (nije sve bilo uzalud), te tragični ili krizni događaj uspijeva uspješno uklopiti u vlastitu životnu priču i iz čitave situacije izaći kao uspješno preživjeli ili čak kao pobjednik, a ne kao žrtva (odabrat ću zanimanje da pomažem drugima i postati psiholog, liječnik, medicinska sestra, vatrogasac; postat ću član Crvenog križa ili Civilne zaštite).

Je li dobro gledati na krizu  samo kroz „ružičaste naočale“?

Neka istraživanja pokazuju kako isključivo koncentriranje na gubitke koje donosi kriza ili traumatska iskustva, ali niti isključivo naglašavanje samo dobrobiti koje njima dobivamo nisu dobri za uspješnu prilagodbu i funkcioniranje pojedinca. Naime, neki u situaciji prijetnje poriču postojanje opasnosti ili umanjuju njezinu jačinu kako bi spriječili da ih preplave tjeskoba i strah. No, to što si ne dopuštaju da budu svjesni i ne dožive bolne misli i osjećaje dugoročno ih čini ranjivijima i neprilagođenima na prijeteće situacije. Slično tome, osobe koje u krizi vide samo pozitivne stvari također iskrivljuju realnost i osjećaju manju tjeskobu ali pritom koriste tako jake obrambene mehanizme kojima ignoriraju stvarnu opasnost. Tajna u dobroj prilagodbi na teška životna iskustva i krize je upravo u uravnoteženom pogledu u kojoj ćemo priznati i prepoznati negativne posljedice neke krize i pokušati ih razriješiti i ako je potrebno tražiti pomoć i podršku drugih za njihovo rješavanje. Tek nakon uspješnog svladavanja teškoća, tako ojačani teškim iskustvima uvidjet ćemo svoje snage, dobrotu i važnost drugih i cijeniti svoj život i dobre stvari u njemu.
 
prof.dr.sc. Gordana Kuterovac Jagodić, psihologinja